U nekim krugovima suvremenih koreografa riječ 'formalno' ima negativnu konotaciju. Podrazumijeva poštivanje zapadnjačkih, baletnih ideala poput linije, oblika i simetrije. Za one koji se žele izdvojiti od baleta, to također može podsjetiti na staromodnu, krutu estetiku. Pogotovo u New Yorku, gdje se umjetnici bore za pažnju u prepunom polju, 'konceptualni' je više cijenjeni deskriptor.
Lydia Johnson i Deborah Wingert treniraju. Foto Melissa Bartucci.
Ne za Lydiju Johnson, koja se nakostriješi kad je pitam o konceptima koji stoje iza njezina rada. 'Moj rad nije konceptualan', kaže newyorška koreografkinja, koja je osnovala svoju tvrtku Lydia Johnson Dance 1999. 'Moja želja za koreografijom izvire iz glazbe', kaže ona. I kao što za sjajnu glazbu nije potreban koncept da bi bila učinkovita, tako ni Johnson vjeruje da ne pleše. 'Što znači Bachov komad?' pitala je. Njegova ljepota leži u njegovom sastavu: pažljivo izrađene melodije, ritmička struktura i instrumentacija. Njezin savjet onima koji traže smisao iza njezinog rada? 'Neka vas ne-konceptualni posao obuzme poput glazbe', kaže ona.
Johnson je počeo plesati u srednjoj školi, ('vrlo kasno', kaže) nakon godina gledanja umjetničkog klizanja na televiziji s ocem. 'Odrasla sam u zemlji u Massachusettsu i nisam znala da postoji nešto poput koreografa', kaže ona. Od samog početka privuklo ju je stvaranje pokreta i fascinirali su uzorci, struktura i čiste linije koje je vidjela u klizanju i baletu. Trenirala je u Bostonu, a kasnije i školi Ailey u New Yorku s ciljem stjecanja dovoljno tehničkog znanja da započne izrađivati vlastiti rad. Išla je na koncerte u New York, ali nije pronašla pravu inspiraciju dok nije vidjela New York City Ballet. 'Baletne linije uzrokuju da se slomim, tako su lijepe', dijeli ona.
Kerry Shea i Carlos Lopez u filmu 'Noć i snovi' Lidije Johnson. Foto Nir Arieli.
Kad je započela koreografiranje, znala je da želi baletnoj formi uliti osjećaje i pažljivo izrađenu muzikalnost. Poznata plesna spisateljica Jennifer Dunning jednom je napisala da Johnson 'prerađuje dijelove klasične baletne tehnike kako bi stvorio osjećaj života koji nesmetano teče tajanstvenim ljudskim pričama'.
Johnsonu se sviđa ovaj opis. O svojim radovima radije misli kao o 'baletima' u europskom smislu, slobodnijem terminu koji ne podrazumijeva nužno strogu klasičnu tehniku i tenisice. Ponderiranim pokretima, radom na podu i suvremenim partnerstvom koji podsjeća na ranoameričke moderne plesne tehnike, Johnson nastoji stvoriti 'emocionalno izazovno, apstraktno djelo'.
Videozapisi njezinog rada odražavaju duboko poštivanje baletne umjetnosti, a nedavne kadrovske promjene ukazuju na novi smjer tvrtke: onaj koji njeguje jaču povezanost s klasičnom tradicijom. Kako bi ujedinio kvalitetu kretanja svoje plesačice, Johnson je angažirala ljubavnicu baleta Deborah Wingert, bivšu plesačicu Balanchinea koja također postavlja posao za The Balanchine Trust, nakon što ih je predstavio Philip Gardner i shvatili su da su oboje duboko privučeni glazbeno motiviranim plesnim pokretom. Uz to, gostujući umjetnik Carlos Lopez, bivši solist Američkog baletnog kazališta, nastupio je u premijeri svog djela 2013. godine Noć i snovi .
Iako Johnson i dalje crpi inspiraciju iz glazbe, započela je eksperimentiranje s pokretom. 'Sad sam starija', kaže ona, 'i glas mi je jači.' Kaže da je često kasno navečer probude slike koje 'žele biti razvijene'. Prvo vidi formacije - poput skupine tijela u liniji ili nakupine iza pozornice lijevo - a zatim traži pravu glazbu koja će 'odgovarati' njezinim idejama.
Chazz McBride i Min Kim u filmu 'Giving Way' Lydije Johnson. Foto Nir Arieli.
Ovaj proces samorefleksije i rasta ukazuje na Johnsonovo temeljno poštivanje dugogodišnjeg treninga potrebnog za pronalaženje nečijeg koreografskog glasa. Ona je veliki zagovornik 'plaćanja doprinosa' kao plesačice. 'Postoji opasnost ako pokušavate ići prebrzo, bacajući stvari vani prije nego što ste sate proveli u studiju doista saznajući tko ste', kaže ona. I opet se referira na glazbu. 'Nikad ne biste prihvatili [skladatelja] koji ne zna kompoziciju', dodaje ona.
Svaka čast Johnson prakticira ono što propovijeda. Osnovala je školu u New Jerseyu s namjerom da mlade obrazuje o plesu kroz praksu stvaranja. 'Djeca su puno motiviranija kad mogu stvarati', kaže ona, misleći na svoj jedinstveni pristup koji odbacuje tipični model zasnovan na recitalu. Studenti u dobi od četiri do 18 godina uče tehniku u tandemu s konceptima kompozicije koji odgovaraju dobi, kao što su razine, kontrapunkt, kanon te tema i varijacije. Nauče da se unison mora koristiti štedljivo i odlučno kako bi se snažno utjecalo. Kroz tečajeve, radionice i ljetne kampove studenti komuniciraju s članovima Lydia Johnson Dance tvrtke u okruženju koje podržava suradnju i kreativnost. Svaka sesija završava neformalnim prikazom grupnih djela koja su djeca sama koreografirala.
S nedavnim predstavama u kazalištu Ailey Citigroup te repertoarnom radionicom u Peridance Capezio Centru u New Yorku, Lydia Johnson Dance bila je zauzeta. Johnson se nada da će se u moru konceptom vođenog rada istaknuti njezino postojano pridržavanje linije, oblika i strukture. 'Ljudi mi kažu da nisu znali da takav ples postoji', kaže ona. ''To je spoj osjećaja i forme.'
Napisala Kathleen Wessel iz Ples informira.
Fotografija (gore): Brynt Beitman i Laura Di Orio u filmu 'Giving Way' Lydije Johnson. Foto Nir Arieli.
preporučeno za tebe
